Misgurnus-cobitis fossilis
Hrvatski - piškur, čikov
U narodu - piškor, čikor, badalj, ciguf, žingur, žujan

Među piškore najčešće svrstavamo dvije vrste, kamenog piškora i pravog. To je riba jako izduženog tijela pokrivenog sitnim ljuskama. Ima deset brčića od kojih je šest smješteno iznad gornje usne. Na vilicama nema zubi, ali postoje ždrijelni zubi i to 14 zubića u jednom redu. Tijelo mu je žućkaste boje, a leđa su sivo smeđa. Na bokovima tijela proteže se široka smeđa pruga, a ispod nje uska crna. Naraste od 10 do 30 cm, a maksimalno 50 cm.
Živi na dnu mirnijih voda. Ukopava se u dno iz kojeg mu viri samo glava. Za vrijeme velikih vrućina provodi neku vrstu ljetnog sna, a kad mu se stanište isuši može udisati kisik iz zraka i na taj način u mulju preživjeti i do mjesec dana. Mrijesti se od travnja do lipnja. Crvenkasta jaja polaže u plitkoj vodi između kamenja i podvodnog bilja. Hrani se na dnu gujavicama, mekušcima i ličinkama kukaca.

Možemo ga naći u nizinskim vodama crnomorskog sliva. Najviše voli bogate ribnjake i mala jezera na poplavnim ravnicama. U Hrvatskoj živi u Dunavskom slivu te u rijeci Gackoj i Lici. Lovi se vađenjem mulja ili vršama. Lako se čuva u akvarijima i raznim kantama na čijem dnu ima sloj muljevitog pijeska i nešto vode. Piškor je izuzetan mamac za soma, a rado ga napadne i štuka, smuđ i jegulja.
Piškor je i pouzdani meteorolog. Dan dva prije promjene vremena, u akvariju ga možete primjetiti kako se uznemiri, sa dna se diže prema površini gdje nervozno pliva. Piškor je ugrožena vrsta i nalazi se u Crvenoj knjizi ugroženih vrsta Hrvatske kao rizična vrsta.